Festival priče i pripovijedanja Vilinska Imota 31.05.-01.06. 2019.

02.05.2019. 08:35

 Autor fotografije plakata: Tomislav Matković

Festival ,,Vilinska Imota” otkrit će veliko tradicijsko blago kojeg skriva ovaj kraj. Usmena narodna predaja Imotskog i okolice puna je priča o nadnaravnim bićima koja su ,,nadzirala” živote ovdašnjih ljudi. Od svih nadnaravnih bića koja se spominju u narodnim predajama Dalmacije, vile imaju posebno mjesto. O imotskim vilama ( i ostalim vilinskim bićima) zapise narodnih kazivača prikupili su u svojim sjajnim radovima fra Silvestar Kutleša ,, Život i običaji u Imockoj krajini” i Maja Delič Peršen  ,,U vilinskom kolu”.

 https://radio.hrt.hr/radio-split/clanak/prvi-festival-vilinska-imota/198726/

http://kerigma-pia.hr/prvi-festival-vilinska-imota/?fbclid=IwAR1Th71a91QmbGXSd9SgfxKGHc0xsWNXzyO2WBYUCjVkLOo6xO8HoFNoXws

https://radioimotski.hr/2019/05/06/festival-price-i-pripovijedanja-vilinska-imota/

 

Ideja i cilj Festivala:

Vilinskom Imotom od davnina nazvaše ljudi ovaj kraj. Njihova životna priča često bijaše bremenita i surova, a nasuprot tome, pozornica te priče prekrasna je i nestvarno lijepa priroda satkana od kamena, gordih planina, nježnih padina i brežuljaka te bajkovite modrine imotskih voda. Obasjana srebrom mjesečine, ta je pozornica iznjedrila priče tkane najfinijim nitima drevne mudrosti koju ljudski rod prenosi i baštini od početka vremena. 

Vječna borba dobra i zla, sudar ljudskih slabosti s temeljnim moralnim vrijednostima, opasnost pobjede srca nad umom, razotkrivanje svih slabosti pojedinca i društva, teme su i pouka ovih priča. 

Također, osim namjere da zabave okupljene oko komina ili sličnog mjesta, priče su uduvijek i svugdje bile drevno i uspješno oruđe u odgoju mladih i njihovo uspješno uključivanje u društvo kojem pripadaju, mjere ,,preodgoja” zastranjelih odraslih i vraćanje ,,previše smjelih” u zadane društvene okvire, a često i eksternalizacija uzroka vlastitih životnih problema jer uvijek je bilo lakše krivicu prebaciti na nadnaravno i nedokučivo. 

Vilinske priče su poput biserja utkane u baštinski pleter grada Imotskog i Imotske krajine, odraz su svih želja, strahova, radosti i potreba naših predaka kao i slika njihovog vremena i duha. Drevnom nazivu Imota, pridodan je vilinski predznak upravo zbog fascinacije ondašnjeg puka ovim nadnaravnim bićima o kojima su ispripovjedane tolike prekrasne priče. 

No, vilinske priče drevne Imote nisu hvalospjevi svijetu nadnaravnih bića, puko vjerovanje u sile koje, mimo Boga - Stvoritelja i Gospodara svega svijeta, upravljaju životima ljudi. U fokusu nisu (samo)imotske vile i njima slična bića, njihove moći i djelovanja već prije i iznad svega čovjek Imote - njegova mudrost, imaginacija, kreativnost, duhovna snaga i jedinstvena vještina stvaranja i pripovijedanja ovih priča. Vilinske priče Imotskog i Imotske krajine trajan su, vrijedan i jedinstven spomenik imotskom čovjeku, vremenu i načinu života koje polako odmiče i za sobom ostavlja neprocjenjivo bogatstvo. To bogato nasljeđe temelj je izgradnje kulturnog identiteta za sve buduće generacije ovoga kraja ali i cijele Republike Hrvatske.

Zašto baš vile dominiraju inspiracijom pripovjedača Imote ponad svih ostalih nadnaravnih bića prisutnih u pričama hrvatskog naroda? Zašto Imota nije npr. vještičja, vukodlačka, Imota mora, malika ili orka nego baš vilinska?

Prvenstveno jer od svih navedenih mitoloških i nadnaravnih bića samo su vile čovjeku najsličnije, čas dobre, čas zle, prevrtljive, čas dobrohotne, čas nemilosrdne, osvetoljubive i tašte, zavidne i pune strasti. Prekrasne. Visoke, tanke, plavokose...potpuna suprotnost uobičajenoj ljepoti žena ovoga kraja. 

Vile tako nagrađuju odanost i poslušnost, hrabrost i ponositost, ljubomorno kažnjavaju  ljepotu(žensku), znatiželju i sklonost grijehu, srame se svojih mana ( magarećih ili kozjih nogu) kojima su od Boga, zbog svoje oholosti, kažnjene. Njihovo porijeklo nije, kažu baštinici vilinskih priča, samo od Zla. 

Prema narodnim kazivačima, fra Silvestar Kutleša 1936. zapisuje kako narod vjeruje ,,da su vile Božji stvorovi, od prvih ljudi nastale, ali roditelji ih njihovi sakriše od Boga te one ostadoše od Boga ne blagoslovljene kao naš rod ljudski.” U svom ljudskom obličju, žudeći za Božjim blagoslovom, gajeći ljubomoru naspram čovjeka koji ga ima, raspolažu nadljudskim moćima izazivajući tako strah i divljenje ljudi. 

Unatoč svojoj nadnaravnosti i dominaciji nad ljudima, slamaju se pred Imenom Gospodnjim. U to su čvrsto vjerovali ljudi Imote i tome se utjecali. S jedne strane bogobojazan, a s druge pomalo praznovjeran kršćanski narod Imote onoga vremena, razumijevanje je tada pronašao i kod, njima bliskih, fratara glagoljaša koji su u svojoj silnoj želji za izgradnjom čvrste vjere svoga stada, ponekad i podilazili narodu koji je od njih tražio pomoć. Narodu su radili ,,zapise” zaštite, davali upute kako se obraniti od ,,noćnih napasti” i tako s narodom združeni stvarali vojsku Božju koja prkosno stoji naspram nadnaravnih bića koje im remete san i javu. 

No, ljudi se vila nisu (uvijek) plašili. Rado su i s uzbuđenjem o njima pričali. Vile su bile poput amalgama koji je povezivao njihovo kulturno i društveno biće. Tko je o vilama nešto znao, a tek ako ih je i stvarno vidio, dobio bi ,,na cijeni”. Znanje vilinskih priča svoga kraja povezivalo je zajednicu, njima se socijaliziralo i odgajalo djecu i mlade, njima se zabavljalo, uz njih drugovalo, one su povezivale ,,nas”, a od ,,drugih” razlikovale, njima se čuvalo društvo, zajednica i obitelj od propadanja. 

Danas, nema više ni socijalne ni duhovne baze za stvaranjem i održavanjem vilinskih priča.

Nema seoskih i obiteljskih okupljanja koja će poticati pripovijedanje takvih sadržaja. Suvremeno obrazovanje, sadržajima i metodologijom, preuzelo je odgojnu funkciju pripovijedanja (vilinskih) priča što im je oduzelo njihovu snagu i društvenu važnost.

No, ono što će ostati trajan doprinos tih priča, unatoč razvoju i napretku suvremenog društva , jesu ljepota sadržaja i forme te širina imaginacije i duhovnog rasta kojeg su one nudile, a što im je i bila glavna funkcija.

Jer ono najvrijednije i nepromjenjivo u čovjeku, od početka vremena do danas, jest njegova potreba za duhovnim rastom i napretkom.  Vilinske priče tome su doprinosile, time ispunjavale svoju svrhu, a oživljavanjem imaginacije, kreativnosti i jačanjem komunikacije, ljudski život činile ljepšim, mističnijim i zabavnijim. 

Vilinske priče spomenik su veličini i jakosti  ljudskog duha koji je moćniji od svake tehnologije i globalizacije. Moćniji od svih audio-vizualnih podražaja koji danas uspješno stimuliraju, zabavljaju i opijaju mozak ali doprinose i atrofiji  mašte i kreativnosti. Kad se udaljimo od takvih stimulansa, kad oko nas utihne sveprisutan i svemoćan svijet tehnologije, kada čovjek uroni u tišinu i mirnoću svoga duha, nastaje čarolija. Okupana srebrom mjesečine, na utihnulim prostranstvima Imote, iz dubine ljudskog duha tada izviru priče koje nose drevne tajne. 

Možda i danas, budemo li imali hrabrosti pobjeći od buke svijeta i uronimo u mir, uspijemo čuti neku novu vilinsku priču i njenu svevremensku pouku. A možda smo te priče oduvijek znali, a naš ih se duh samo radosno prisjeća... 

Dakle, nije Imota danas prestala biti vilinskom jer ni čovjek nikad neće prestati biti čovjekom- bićem duha i zajednice. Vilinske priče trebale su čovjeku stare Imote, a trebaju mu i danas, možda više nego ikada prije. A baština, da bi bila to što jest, treba svoje baštinike. 

Bez onih koji će svoje kulturno nasljeđe njegovati, koristiti i iz njega učiti, baština gubi svoj smisao, ona postaje mrtvi kapital. 

Stoga, zastanimo na trenutak i poslušajmo svoju baštinu, poslušajmo priče koje nam govore tko smo, otkuda smo došli i kamo trebamo ići.  Priče naših predaka otkrit će nam svijet prošlosti, uljepšati sadašnjost i pripremiti nas za budućnost. 

Kako nekad, tako i sad.

Tekst : Maja Punoš Rebić