TIN UJEVIĆ

12.11.2018. 12:00

Na godišnjicu smrti izbor Tinove poezije.

TIN UJEVIĆ  rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu 05. Srpnja 1891. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Umro je u Zagrebu 12. Studenoga 1955.

Mi smo Vam danas pripremili nekoliko stihova svevremenskog kozmopolitskog Tina.

ODLAZAK  1.

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

 

AUTOPORTRET  2.

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.—

 

KOVČEŽIĆ S BISERJEM  3.

Imam tajni pretin s dugmetom na perce
u kom skrivam mali kovčeg s karatima zlata.
Tu sam pohranio najbolje šesterce
i odrezan oštrac  ljubavnih nokata.

Tu su vruća pisma s kapljicama krvi
i uzlovi sveli hirovite vrpce.
I kad škrine drvo što ga grizu crvi
ugašeni miris preplavi mi srce.

Tu je oltar mojih plačnih relikvija:
slike bez očiju, trošne rukavice,
i promjena želje što se dnevno svija
vijugavo uvijek u druge kaprise.

Otvaram taj kovčeg kad hoću da plačem.
Da osjetim radost što mi život uze,
da osjetim žalost u porastu jačem,
i na dnu zatvaram uvijek po dvije suze.

Bez njeg nemoguće meni biti ganut.
I tek čitam što mi stari dani pišu.
Da bi draga suza mogla opet kanut,
a iz njega stare suze još mirišu.

 

IGRAČKA VJETROVA  4.

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

 

NOTTURNO  5.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

 

HRVATSKIM MUČENICIMA  6.

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

 

Arhiva vijesti