150 GODINA OSNUTKA NARODNE ČITAONICE U IMOTSKOM

15.01.2019. 12:38

u Imotskom je obilježeno 150 godina od osnivanja Narodne čitaonice  i slavnoga govora don Mihovila Pavlinovića, čije ime danas nosi imotska Gradska knjižnica.

U Imotskom je 02. rujna. obilježeno 150 godina od osnivanja Narodne čitaonice i slavnoga govora don Mihovila Pavlinovića, čije ime danas nosi imotska Gradska knjižnica. Ravnateljica knjižnice dr. sc. Marija Jović istaknula je važnost ove ustanove u životu Imotskoga i njegovih ljudi te se zahvalila imotskom gradonačelniku Ivanu Budaliću i gvardijanu fra Kristianu Stipanoviću na sudjelovanju u ovom važnom događaju.

Nakon što je gvardijan blagoslovio spomen ploču na pročelju Knjižnice, prisutnima se obratio gradonačelnik Budalić. “Sve počiva na ljudima i, gledajući na životni put don Mihovila Pavlinovića, vidimo da je to bio čovjek, koji je okupljao ljude, koji se borio protiv svih podjela, koje su tištile hrvatski narod. Gledajući danas na sve ono što nas muči, bilo u Imotskom ili u cijeloj Hrvatskoj, vidimo da su na neki način slični problemi”, istaknuo je u svom govoru gradonačelnik Budalić. Pohvalio je rad Knjižnice i njezinoga vodstva, zaželjevši ovoj Ustanovi napredak i razvoj. Potom je imotski glumac Ante Šućur interpretirao ulomak znamenitoga govora don Mihovila Pavlinovića, održanoga prilikom otvaranja Čitaonice.

Predavanje o životu i radu don Mihovila Pavlinovića održao je prof. dr. Marko Trogrlić s Filozofskog fakulteta u Splitu. Posebno je naglasio kako je don Mihovil Pavlinović dolazio u Imotski diviti se ljepoti hrvatskoga jezika. “On je svojim znamenitim govorom obilježio, u najvećoj mjeri, političku povijest Dalmacije, pa i političku povijest Hrvatske, druge polovice 19. stoljeća. Dva su njegova čuvena govora - jedan je onaj u Jelsi, a drugi je onaj, kojeg je održao u Imotskom. Ti govori na neki način kristaliziraju njegovu političku misao i njegovu političku ideju”, rekao je dr. Trogrlić.

Nakon predavanja upriličena je izložba imotskih slikara i kipara iz privatne zbirke Mare Ožić Bebek, koja se također obratila prisutnima. “Čestitam ravnateljici knjižnice dr. sc. Mariji Jović na izuzetno kvalitetnom vođenju ove ustanove. Moram istaknuti da kultura nije nematerijalna baština nego je, dapače, itekako materijalna”, istaknula je Ožić Bebek.

Ravnateljica Knjižnice na kraju je zahvalila svima koji su svojom nazočnošću uveličali obilježavanje ove obljetnice, ali i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji ovoga događaja. Posebno ja apostrofirala suradnju između Gradske knjižnice don Mihovil Pavlinović i Pučkog otvorenog učilišta Imotski na čelu s ravnateljicom Ankicom Jukić te Turističkom zajednicom Imota na čelu s direktorom Lukom Kolovratom. U glazbenom dijelu programa nastupile su klape “Neviste” iz Imotskoga te “Sveti Mihovil” iz Prološca.
Na kraju je, u jedinstvenom ambijentu vrta Gradske knjižnice, održan prigodni domjenak i druženje. Tekst i foto Mijo Zidar.

Eksponati s izložbe rad su akademskog kipara Ivana Kujundžića Tin Ujević u zagrljaju riječi. Kako je umjetnik kazao, Tina je prikazao kozmopolitski istinski zaljubljenog u knjigu i riječ. H2O eksponat je pak sa svjetske izložbe Nikola Tesla Mind from the future. Glava konja, rad je mladog Lucijana Kujundžića studenta treće godine Akademije. Glava konja izuzetno nadarenog mladog Kujundžića, već danas se može svrstati u red  kiparskih ostvarenja koja zaslužuju resiti galerije svjetskih i europskih metropola.

Akademski kipar Ivan Kujundžić

 

POLITIČKA MISAO MIHOVILA PAVLINOVIĆA Tekst: Josip Jović - novinar i publicist.

Mihovil Pavlinović (1831-1887) pohodio je, ni prvi ni posljednji put, Imotsku krajinu 1870. Tom je prigodom otvorio Hrvatsku knjižnicu i čitaonicu, koja je utemeljena dvije godine ranije, samo nekoliko godina nakon istovrsne knjižnice u Splitu, a sve u sklopu širenja i jačanja preporodnog pokreta u Dalmaciji. Oduševljeno je tom prilikom kazivao o povijesti i mitovima, ljudima i prirodi, o stećcima, Gavanovim dvorima, Vrljici, Imotskom polju, vjeri u Boga i u hrvatsku budućnost ljudi ovoga kraja. Tada je u Krajini živjelo 24 000 stanovnika. Bio je tada već poznat kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću, pa su ga ljudi svečano dočekali i ispratili.
Pavlinović se školovao u splitskom sjemeništu te na teologiji u Zadru i u Makarskoj. U Beču je upoznao Josipa Jurja Stossmayera, s kojim je našao zajednički jezik i bio u prijateljskim odnosima i koji je na njega ostavio dubok dojam i snažan utjecaj. Uz Mihu Klaića Pavlinović je vodeća ličnost Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, koji je u odnosu na „gornju“ Hrvatsku došao sa zakašnjenjem zbog, prije svega, ne malih otpora snažne autonomaške struje, koju je predvodio talijanski ili potalijančeni upravljački sloj. U svom političkom radu oslanjao se na seljaštvo koje je bilo nepismeno pa je živa riječ bila ključno oružje borbe. Narodna je stranka 1870., zahvaljujući upornom zalaganju narodnjaka, ali i zahvaljujući promjenama izbornog zakona, prvi put izborila većinu u Dalmatinskom saboru. Uvođenje hrvatsog jezika u upravu, sudstvo i u škole te djelovanje na prosvjetiteljskom, vjerskom i kulturnom planu, dio čega su i knjižnice i čitaonice, bio je Pavlinovićev ključni cilj i sredstvo političkog rada.
Može se slobodno kazati kako je Pavlinović najpromoćurnija, najdalekovidnija i ujedno najrealističnija politička osobnost svoga vremena među Hrvatima, u mnogočemu aktualna i danas. Dok su se mnogi istaknuti Hrvati njegova vremena i mnogi nakon njegova vremena, pa sve do devedesetih godina 20. stoljeća, zanosili raznim idejama integralizma, slavenstva, jugoslavenstva i ilirizma, Pavlinović nastupa s jasnim političkim programom. Mi hoćemo, piše on, samostalnu Hrvatsku. Priznajemo zajedničku krunu s Ugarskom dok je nosi netko iz porodice Habsburgovaca, no čim ona izumre nema više ni zajedničke krune. Nagodba iz 1868. je, drži Pavlinović, ništetna i nezakonita, jer je ugovorena od nezakonitog sabora i bez sudjelovanja svih sastavnica trojedne kraljivine , tj. Bez Vojne krajine i Dalmacije. Mi hoćemo, to je druga točka njegova programa, Hrvatsku, potrganu i okupiranu s raznih strana i stranim silama, u njezinoj cjelokupnosti kakva je bila pod Zvonimirom i Krešimirom, a to znači bansku Hrvatsku ujedinjenu s Dalmacijom i Bosnom što se stere Vrbasom i Plivom, te s Kotorom. Pavlinović priznaje Srbima u Hrvatskoj pravo na ime, kulturne i vjerske posebnosti, ali svi koji žive u Hrvatskoj moraju poštivati hrvatsko državno pravo, jer smo svi „sinovi hrvatske domovine“.
Pavlinović se nipošto ne protivi samostalnosti Srbije u njezinim povijesnim granicama. Neka Srbi, veli on, zadobiju staru Srbiju, nek zadobiju staru Rašiju, kolijevku Nemanjića Zetu s primorjem, nek se istinski spoje s Crnom Gorom, pa nek osvoje i staru Bosnu do Vrbasa, „eto im je blagoslovom“. Jedino neka Srbi ne traže od nas da im mi stvaramo veliku Srbiju kidajuć Hrvatsku i htijući imati ono što nikad nije njihovo bilo. On poštuje Srbe i razumije njihove težnje, ali primjećuje da između srpstva i hrvatstva postoji razlika koja nije samo razlika riječi. Te dvije riječi znače dvije povijesti, dvije domovine, dvije države, dva vjerozakona, dvije kulture, dvije civilizacije. Hrvatsvo je bliže zapadu, srpstvo istoku. „Mi Srbe u Hrvatskoj primamo i prizanajemo kao braću i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država to se za živu glavu ne dijeli“.
Sve do kraja šezdesetih hrvatski pravoslavci se niti ne osjećaju Srbima, oni djeluju u Narodnoj stranci na zajedničkom programu ujedinjenja i suprostavljanja autonomaštvu. No sedamdesetih godina, nakon uspostave srpske kneževine, započinje snažna prosrpska agitacija, koja je u pravilu u suprotnosti s hrvatskim povijesnim težnjama. Angažirane su specijalne mreže agenata, osnivaju se posebne srpske stranke i novine ( Srspka stranka, Srpski list) a osnivaju se i tajni fondovi. Najsnažniji zagovornici tog novog pravca su pravoslavni svećenici. To je vrijeme pojave famoznog Načertanija Ilije Garašanina.
Godine 1848. Božidar Petranović, jedan od istaknutijih pravoslavnih prvaka, poslanik u Zadru i u Beču traži ubrzanje sjedinjenja s Hrvatskom, zanosno govori, slavi i izražava privrženost hrvatskom banu, hrvatskoj misli i jeziku. Episkop zadarski Stefan Knežević 1860. jamči kako 80 hiljada Dalmatinaca koji pripadaju istočnoj vjeri svi žele i čeznu za sjedinjenjem. Poslanicu narodnjaka, kada u Dalmatinskom saboru dobivaju većinu, upućenu „njegovom Veličanstvu“ kralju, u kojoj se oni pozivaju na državno pravo i traže povratak Dalmacije svojoj staroj državnoj zajednici potpisuje i Stefan Ljubiša, u to vrijeme predsjednik Sabora.
Na toj je misli, upozorava Pavlinović, (Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji, od godine 1848-1882, Laus Split i Općina Podgora, 1994, pretisak) Narodna stranka i njezina manjina ostali su sve do godine 1870. Spomenuti Ljubiša i ostali pravoslavni zastupnici nakon te godine „dižu zastavu protiv ujedinjenja“, odvajaju se od Narodne stranke i osnivaju posebni Srpski klub, te se priključuju autonomašima. Program je „srpstvo sve i svuda“ i to na ruševinama Hrvatske, razdvajanje pravoslavnih i katolika. Traži se zemlja u zemlji nastupa se s tezom o neravnopravnosti Srba, jer, između ostalog, sudovi upotrebljavaju samo latinicu a ne i ćirilicu. List Zastava optužuje Hrvate, nazivajući ih južnim Poljacima i narodom kojega je izmislio Vatikan, kako paraliziraju napore slavjanskih rodoljuba pitanjem katolicizma. „Dok južni Sloveni upiru oči u Beograd, oni se okreću prema Pešti“.
Iz Beograda i Novog Sada, zapaža Pavlinović, čuju se samo propovjedanja o Dušanovu carstvu, koje bi imalo progutati sve hrvatske zemlje. Odatle je krenula promidžba po Dalamciji, Slavoniji i osbito Krajini, gdje cvjeta protuhrvatska agitacija, držeći da sve to jednom mora postati srpsko.
Srpskom listu je Dubrovnik srpska Atena, Bosna je srpska, Dalmacija je naseljena srpskim narodom, po narodnosti je srpska a po kulturi talijanska. Hrvati su, osim eventualno čakavaca i kajkavaca, isto tako Srbi katoličke vjere. Strossmayer hoće preko slavenstva negirati Srbe. Beogradski Novi vek agitira i hvali Srpski list kao primjer kako probuditi duhove da se Dalmacija srpstvom trajno zadobije: „Za nas su govorili i govoriće naši dževerdari i naši topovi. A za peštanske Hrvate će u historiji najveći njihov spomenik biti njihov kukavičluk... U Srba ne može biti prijateljstva prema Hrvatima, jer oni hoće pravoslavne da poniunijate te pokatoliče“.
Nakon svega, Mihovil Pavlinović zaključuje kako je „nesreća kod nas da Srbi radeći protiv nas ne mogu sebi pomoći, da mi boreći se protiv njih sami sebe slabimo i da taruć se međusobno radimo oba u prilog drugomu, a sebi na propast...Zar se zbilja Srbi hoće uvijek smatrati tuđincima u ovoj lijepoj ali nesretnoj hrvatskoj zemlji... Neka prestane između nas trvenje kojim se obojica slabimo...Mi težimo kao i Srbi za slobodom, za državnom nezavisnošću, mi govorimo istim milozvučnim jezikom, isti su nam običaji, ista lijepa domovina...budimo ma gdje se gdjekoji smatrao članom druge narodnosti ipak svi svijesni državljani hrvatski.“
Povijest dvadesetog stoljeća krenut će putevima suprotnim željama i apelima Mihovila Pavlinovića, ali će mu na koncu tog stoljeća povijest ipak na tragičan način dati za pravo. Umjesto razuma progovorili su topovi.

Josip Jović

Josip Jović novinar i publicist

 

Fotografije

pozivnicaRavnateljica Gradske knjižnice Don Mihovil Pavlinović dr. sc. Marija JovićGradonačelnik grada Imotskoga g. Ivan Budalić (1)Fra. Kristian Stipanović, imotski gvardijan blagoslivlje spomen pločuFra Kristian Stipanovič i Gradonačelnik grada Imotskoga Ivan BudalićFra Kristijan i gradonačelnik 1 (1)Fra Kristijan i gradonačelnik 1 (2)Spomen pločaPLOČAploča1Ante Šućur, čita isječak govora Besjeda na čast imotske čitaonice Mihovila PavlinovićaSpisateljica Mara Ožić-Bebekdr. sc. Marko Trogrlić, predavanje o životu i djelu Don Mihovila Pavlinovićapublika (1)publika (2)Proslava u vrtu KnjižniceRavnateljica GKI dr. sc. Marija Jović i gradonačelnik grada Imotskoga g. Ivan Budalićdr. sc. Marko Trogrlić i Mara Ožić-Bebek (1)Ženska imotska klapa NevisteMuška klapa iz Prološca Sv. MihovilŽenska klapa Neviste i muška klapa Sv. Mihovil u zajedničkom nastupuGlava konja, rad mladog Lucijana KujundžićaGlava konja, Lucijan KujundžićTin u zagrljaju riječi, rad akademskog kipara Ivana KujundžićaH2O eksponat sa svjetske izložbe Nikola Tesla Mind from the future akademski kipar Ivan Kujundžić

Arhiva vijesti