Sjećanje na ljude i događaje

 

U spomen na obljetnicu jednog vjenčanja, vjenčanje Zorke Bitanga, kćeri dr. Augustina i kapetana Nike Cerezina iz Vignja na Pelješcu u Imoschom 17. lipnja 1911. godine. Netom vjenčani Zorka i Niko na vratima (izrađenim u majstorskoj radionici Rako) su crkve svetog Frane, a Ispred crkve lijevo u svijetlom odijelu sa rukom u džepu stoji Antun Toni Colombani. Zorka Bitanga je bila sudionica jedne nesretne ljubavne priče koja je u Imotskom do današnjih dana ostala u usmenoj predaji kao i pisanoj riječi ali protekom vremena ne sasvim točnoj kao što je navedeno u. tekstu "Kuća inata" objavljenom u časopisu "Grad na gori". Zorka Bitanga (1886.-1958.) i Antun Toni Colombani (1884.-1945.) bili su mladi zaljubljeni par koji su živeći u dvije susjedne kuće još od djetinjstva bili nerazdvojni.Toni je Zorki posvetio mnoge stihove i napisao bezbroj pisama, te su bili pred zarukama. Međutim dr Augustinu Bitangi, Zorkinom strogom ocu ta se veza nije sviđala iz više razloga, među ostalim što je bio u dugogodišnjim zategnutim odnosima sa obitelji Colombani koji mu nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove jer im je prekrila prekrasan pogled na polje i Biokovo, kako su govorili "casa oscurato vista del campo", a imao je i svoje mišljenje o Toniju. Iako je Zorka morala poslušati strogog oca do kraja života čuvala je spomen na Tonija kao i neke vrlo osobne predmete koje joj je Toni poklonio. Zorka je nekoliko godina kasnije upoznala kapetana Niku Cerezina za kojeg se udala i živjela u sretnom braku.Toni je jako teško prihvatio njenu udaju, a po priči same Zorke ona je zbog njegovog upadljivog ponašanja na dan vjenčanja bila izvan sebe od straha jer je videći Tonija na vratima crkve sa rukom u džepu mislila da ima pištolj kojim će ubiti Niku. Zorka je s kapetanom Nikom Cerezinom otišla nakon udaje živjeti u Split, a Toni Colombani se nakon osam godina vjenčao sa djevojkom iz susjedne kuće Đemom Marče.
Fotografija vjenčanja Zorke i Nike objavljena je u monografijama Od krinoline do Coco Channel na imotskoj pjaci (2006.) i Dalmatinska zagora-nepoznata zemlja (2007.) ali kako su autorima bila nepoznata imena sudionika u tim publikacijama nisu navedena. Fotograf je Giuseppe Zohou.

Izvor: Obiteljska arhiva
Tekst : A.M.T.

 

Fotografija Jagul Wine Cellar.
 
 

Šarampov most u Prološcu oko 1902 godine. Most je izgrađen u tursko vrijeme na ostacima rimskog mosta, a po predaji je dobio naziv po Šaramp-begu koji je živio na istočnoj strani mosta na Suvaji u tvrđavi Badnjevica. Na blagdan sv. Jerolima, zaštitnika Dalmacije, 1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, svečano je otvoren kod Šarampovog mosta kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) koji je 1902. godine izradio i glavni oltar u župnoj crkvi u Prološcu s kipovima Sv. Ćirila i Metoda.
....Ta zemlja prije se zvala " Krvava njiva". Pridaja kaže: Malo prije nego će ovdolen za uvik potrat Turčina, kršćani, nemogavši podnositi njihova zuluma, pobune se i odmetnu se u goru, odklen su Turcim zadavali mnogo jada. Kad su Turci vidili da im sila nepomaže, pozovu ih na na izmirbu. U to ime učine gostbu, s ugovorom da ni jedna ni druga strana ne ima doći pod oružje. Na njivu, gdi su imali zajedno blagovati, pristupe obe strane, pa uokolo zasidnu, sve jedan kršćanin, a jedan Turčin. Turci kad su vidili svoju zgodu, namignu jedan na drugoga, povade sakrite nože i pokolju kršćane. Rad krvi tu prolite prozva se "Krvava njiva"...

Fra Ivan Tonković, Narodni list, 1887. br. 96.-97.

Izvor: Obiteljska arhiva

Fotografija Jagul Wine Cellar.
 

Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.)

Na današnji dan 15. ožujka uz pedesetgodišnjicu nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika prisjetimo se nedovoljno poznate imotske pjesnikinje Ane Vrdoljak Imotskinje. Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku, Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23.godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina, a imali su sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mlađoj dobi. Aninine obje kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše:„U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak“. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a njene rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: Žalba, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Cvit ljubice Dalmatinke, Dvi sestrice dvi jabuke rumene, Zora i Danica te posljednja Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a evo stihova iz pjesme “Cvit ljubice Dalmatinke”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
(…)
Ja sam listak slavske gore,
Prolitnja sam prva klica,
Da se zovem, znaj, Ljubica
Mai cvitak naše Zore.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".
Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".