Sjećanje na ljude i događaje

DALMATINSKI SABOR I HRVATSKI JEZIK

(23. SRPNJA 2018.) Na današnji dan, 23. srpnja 1883. Dalmatinski Sabor je izglasao da je hrvatski jezik službeni u austrijskoj krunskoj zemlji Dalmaciji.

Dalmatinski sabor (Dieta provinciale dalmatica), najviše predstavničko tijelo pokrajinske autonomije. Započeo je djelovati 1861. kao zemaljski parlament Kraljevine Dalmacije sa sjedištem u Zadru. Njegov osnutak pada u doba sloma neoapsolutizma u Habsburškoj Monarhiji te državnopravnih zahtjeva i težnji nenjemačkih naroda da na svojem području izbore što širu autonomiju.

Dalmatinski sabor utemeljen je Veljačkim patentom od 26. II. 1861. te Redom zemaljskim i Redom izbornim za Sabor zemaljski Kraljevine Dalmacije. Iako je njegovo posljednje zasjedanje održano 1912., formalno je postojao do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Imao je 43 zastupnika, od kojih su 2 zastupnika bili virilisti (zadarski nadbiskup i pravoslavni episkop), a ostali – njih 41 – birani. Zastupnički mandat trajao je 6 godina. Nakon isteka mandata zastupnik je po istome izbornom postupku mogao biti ponovno izabran. Izbori su se temeljili na sustavu kurija (razreda stanovništva). Svakoj od 4 kurije pripadao je određeni broj mandata. U kuriji veleporeznika birano je 10 zastupnika, u kuriji gradova 8, u kuriji trgovačko-obrtničkih komora 3, a u kuriji vanjskih, odnosno seoskih općina 20 zastupnika.

Dalmatinski sabor zastupao je Dalmaciju u pokrajinskim (zemaljskim) poslovima. Iz svojega zastupničkog sastava slao je 5 zastupnika u Carevinsko vijeće kao središnji državni parlament Cislajtanije (austrijski dio Monarhije). Njihov mandat trajao je koliko i mandat zastupnika u Dalmatinskome saboru.

Sabor je sazivao car, u pravilu jedanput godišnje. Prvo zasjedanje Dalmatinskog sabora sazvano je za 6. travnja 1861. Posljednje zasjedanje Dalmatinskog sabora po carevu nalogu održano je 24. siječnja 1912. U razdoblju svojega postojanja Dalmatinski sabor imao je ukupno 44 zasjedanja. U slučaju nepovoljnog razvoja političkog stanja, vladar se koristio pravom raspuštanja i sazivanja te odgode zasjedanja. Najduže razdoblje bez saborskog zasjedanja bilo je od 5. veljače 1877. do 8. lipnja 1880. Trajanje saborskih zasjedanja bilo je različito, ovisno o dnevnom redu i držanju bečke vlade. Najkraće saborsko zasjedanje održano je 1888., s 5 sjednica u ukupnom trajanju od 13 dana, a najduže je bilo 1863., kada su održane 33 sjednice u trajanju oko 2 i pol mjeseca. Predsjednika Sabora i njegova zamjenika imenovao je car, on je i na taj način utjecao na rad predstavničkog tijela.

Ovlasti Dalmatinskog sabora bile su prilično skučene, osobito u zakonodavnom pogledu. Sabor je naime mogao i izglasati neki pokrajinski zakon, ali do njegove primjene nije moglo doći ako ga nije prihvatila vlada u Beču ili car. Saboru je bilo zabranjeno izdavati proglase i primati deputacije u vrijeme zasjedanja. Zakonodavne nadležnosti odnosile su se na rješavanje pitanja prosvjete, zdravstva, socijalne skrbi i gospodarskih pitanja; u njegovu je području djelovanja bilo unaprjeđenje poljodjelstva, izgradnja javnih građevina koje su se financirale pokrajinskim troškom, dobrotvorni zavodi, uvođenje pokrajinskih poreza, izvanredni prihodi i rashodi za pokrajinske namjene i sl. Sabor je također vodio brigu o imovini, zakladama i zavodima pokrajine, imao je pravo, radi pokrića pokrajinskih rashoda, odrediti prirez u visini do 10% izravnog poreza.

Izvršno i upravno tijelo Dalmatinskoga sabora bio je Zemaljski odbor (Giunta provinciale dalmatica). Sastojao se od 4 prisjednika i 4 zamjenika. U njegovu djelokrugu bili su poslovi koji su se odnosili na upravljanje pokrajinskom imovinom, zakladama i zavodima, nadgledao je rad činovnika, popunjavao radna mjesta u zakladama i zavodima, predlagao dodjelu stipendija i mirovina. Predstavljao je Sabor u svim pravnim poslovima.

Službeni jezik Dalmatinskoga sabora bio je talijanski do 1883. kada je službenim jezikom proglašen hrvatski – nakon ponarođenja svih javnih ustanova u Dalmaciji.

Saborske sjednice u pravilu su bile javne, tek iznimno, na zahtjev predsjednika Sabora ili najmanje 5 zastupnika, ako bi taj zahtjev Sabor prihvatio, mogle su biti i zatvorene za javnost. Na svim saborskim zasjedanjima vodili su se stenografski zapisnici, a i dnevni i tjedni listovi opširno su izvješćivali o zasjedanjima. Tiskani izvještaji o radu Sabora objavljivani su u posebnim knjigama. Prvi takav izvještaj o radu Sabora objavljen je 1861. samo na talijanskom jeziku, drugi izvještaj o radu saborskog zasjedanja objavljen je 1863. i na hrvatskome. Kada je hrvatski jezik postao službenim jezikom, izvještaji su pod naslovom Brzopisna izvješća objavljivani samo na hrvatskom jeziku.

U parlamentarnom životu Dalmacije od osnutka Sabora djelovale su Narodna stranka (narodnjaci ili aneksionisti) i Autonomaška stranka, zatim Narodno-srednjačka stranka (od 1873), Srpska stranka (od 1879), Stranka prava (od 1894), Čista stranka prava (od 1898), Hrvatska stranka (od 1905) i Hrvatska pučka napredna stranka (od 1905). U svojoj političkoj djelatnosti zastupale su poglede, interese i težnje pojedinih društvenih slojeva. Od 256 zastupnika, koliko ih je bilo ukupno u svim saborskim sazivima, po socijalnoj strukturi najviše je bilo posjednika (76) i odvjetnika (69), zatim činovnika (25), profesora (20), svećenika (19), bilježnika (17), liječnika (13) i sudaca (8). Najmanje je bilo učitelja (4), novinara (4) i književnika (1). U grupaciji posjednika prednjačili su plemići, bogati zemljovlasnici, zatim brodovlasnici, kućevlasnici i trgovci. Posjednika je bilo i među slobodnim zvanjima – odvjetnicima, liječnicima i sucima. Iako je po svojoj gospodarskoj strukturi Dalmacija bila pretežito agrarna pokrajina u kojoj je od poljodjelstva, ribarstva i šumarstva 1880. živjelo čak 82,71% stanovništva, među zastupnicima Dalmatinskoga sabora nije bio ni jedan seljak, ribar ili pripadnik nižih slojeva seoskog ili gradskog stanovništva.

U prvih pet mandatnih razdoblja (1861–83) u Dalmatinskom su saboru bili zastupnici samo dviju stranaka: Narodne i Autonomaške stranke. Dok je u prvome mandatnom razdoblju (1861–64) Narodna stranka imala 12 a Autonomaška stranka 29 zastupnika, u petome mandatnom razdoblju (1876–83) Narodna stranka imala je 30 a Autonomaška stranka 11 zastupnika. U preostalih pet mandatnih razdoblja stranačka je scena Dalmatinskoga sabora bila obogaćena novim strankama ili stranačkim koalicijama. U posljednjem, desetom mandatnom razdoblju (1908–12) Autonomaška stranka imala je samo 6 zastupnika, dok je Hrvatska stranka, nastala spajanjem Narodne hrvatske stranke i Stranke prava (1905), imala 22 zastupnika.

 

(05. srpnja 2018) Vjekoslav Karas, hrvatski slikar (19. svibnja 1821. Karlovac - 5. srpnja 1858. Karlovac). Usavršavao se u Italiji. Smatran je začetnikom novijega hrvatskog slikarstva. Slikao je biblijske prizore i sakralne teme, no osobito je važan kao portretist.
Jedna od najpoznatijih slika u povjesnici hrvatskog slikarstva još uvijek je u više pogleda nepoznanica. Ikonološki pa dapače i ikonografski nerazjašnjena, slika "Rimljanka s mandolinom", nastaloj u godinama 1845.-1847. Za neke je čak, autorstvo slike, ocijenjene kao Karasov najbolji rad iz rimskog razdoblja, dvojbeno. Slika je rađena u tehnici, ulje na platnu, dimenzija 98,5 x 74 cm. Bez signature, darovana je Narodnome muzeju Naum-Mallin, već 1847. – godinu dana nakon osnutka muzeja. Danas se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Zavedena je u inventarnoj knjizi pod brojem PMH 8581.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".
 

U spomen na obljetnicu jednog vjenčanja, vjenčanje Zorke Bitanga, kćeri dr. Augustina i kapetana Nike Cerezina iz Vignja na Pelješcu u Imoschom 17. lipnja 1911. godine. Netom vjenčani Zorka i Niko na vratima (izrađenim u majstorskoj radionici Rako) su crkve svetog Frane, a Ispred crkve lijevo u svijetlom odijelu sa rukom u džepu stoji Antun Toni Colombani. Zorka Bitanga je bila sudionica jedne nesretne ljubavne priče koja je u Imotskom do današnjih dana ostala u usmenoj predaji kao i pisanoj riječi ali protekom vremena ne sasvim točnoj kao što je navedeno u. tekstu "Kuća inata" objavljenom u časopisu "Grad na gori". Zorka Bitanga (1886.-1958.) i Antun Toni Colombani (1884.-1945.) bili su mladi zaljubljeni par koji su živeći u dvije susjedne kuće još od djetinjstva bili nerazdvojni.Toni je Zorki posvetio mnoge stihove i napisao bezbroj pisama, te su bili pred zarukama. Međutim dr Augustinu Bitangi, Zorkinom strogom ocu ta se veza nije sviđala iz više razloga, među ostalim što je bio u dugogodišnjim zategnutim odnosima sa obitelji Colombani koji mu nisu oprostili podizanje kuće ispred njihove jer im je prekrila prekrasan pogled na polje i Biokovo, kako su govorili "casa oscurato vista del campo", a imao je i svoje mišljenje o Toniju. Iako je Zorka morala poslušati strogog oca do kraja života čuvala je spomen na Tonija kao i neke vrlo osobne predmete koje joj je Toni poklonio. Zorka je nekoliko godina kasnije upoznala kapetana Niku Cerezina za kojeg se udala i živjela u sretnom braku.Toni je jako teško prihvatio njenu udaju, a po priči same Zorke ona je zbog njegovog upadljivog ponašanja na dan vjenčanja bila izvan sebe od straha jer je videći Tonija na vratima crkve sa rukom u džepu mislila da ima pištolj kojim će ubiti Niku. Zorka je s kapetanom Nikom Cerezinom otišla nakon udaje živjeti u Split, a Toni Colombani se nakon osam godina vjenčao sa djevojkom iz susjedne kuće Đemom Marče.
Fotografija vjenčanja Zorke i Nike objavljena je u monografijama Od krinoline do Coco Channel na imotskoj pjaci (2006.) i Dalmatinska zagora-nepoznata zemlja (2007.) ali kako su autorima bila nepoznata imena sudionika u tim publikacijama nisu navedena. Fotograf je Giuseppe Zohou.

Izvor: Obiteljska arhiva
Tekst : A.M.T.

 

Fotografija Jagul Wine Cellar.
 
 

Šarampov most u Prološcu oko 1902 godine. Most je izgrađen u tursko vrijeme na ostacima rimskog mosta, a po predaji je dobio naziv po Šaramp-begu koji je živio na istočnoj strani mosta na Suvaji u tvrđavi Badnjevica. Na blagdan sv. Jerolima, zaštitnika Dalmacije, 1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve Sv. Mihovila, svečano je otvoren kod Šarampovog mosta kip Krista Kralja Otkupitelja, rad danas gotovo zaboravljenog splitskog klesara i graditelja oltara Josipa Bariškovića (Split ?, oko 1870. — ?) koji je 1902. godine izradio i glavni oltar u župnoj crkvi u Prološcu s kipovima Sv. Ćirila i Metoda.
....Ta zemlja prije se zvala " Krvava njiva". Pridaja kaže: Malo prije nego će ovdolen za uvik potrat Turčina, kršćani, nemogavši podnositi njihova zuluma, pobune se i odmetnu se u goru, odklen su Turcim zadavali mnogo jada. Kad su Turci vidili da im sila nepomaže, pozovu ih na na izmirbu. U to ime učine gostbu, s ugovorom da ni jedna ni druga strana ne ima doći pod oružje. Na njivu, gdi su imali zajedno blagovati, pristupe obe strane, pa uokolo zasidnu, sve jedan kršćanin, a jedan Turčin. Turci kad su vidili svoju zgodu, namignu jedan na drugoga, povade sakrite nože i pokolju kršćane. Rad krvi tu prolite prozva se "Krvava njiva"...

Fra Ivan Tonković, Narodni list, 1887. br. 96.-97.

Izvor: Obiteljska arhiva

Fotografija Jagul Wine Cellar.
 

Ana Vrdoljak Imotskinja (1833.-1869.)

Na današnji dan 15. ožujka uz pedesetgodišnjicu nastanka Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika prisjetimo se nedovoljno poznate imotske pjesnikinje Ane Vrdoljak Imotskinje. Ana Marija Vrdoljak (1833.-1869.) rodila se 9. 11. 1833. godine u Imotskom od oca Jure (1803.) i majke Marijane Pigljević (1808.) iz Knina. Ana je imala još tri sestre Viktoriju Filomenu udanu za Božu Smodlaku, Jelu Ružu i Mariju Luciju udanu za Josipa Alačevića te brata Marka. Po sjećanjima starih Imoćana sestre Ana i Marija Vrdoljak podučavale su imotske djevojke talijanskom jeziku. Ana se udala u 23.godini za suca i arheologa amatera Josipa Alačevića (1826.-1904.) iz Knina, a imali su sedmoro djece od kojih je petero umrlo u mlađoj dobi. Aninine obje kćeri udale su se za dva brata de Borelli, grofove od Vrane i to Marija Carmelita (1858.) za Umberta de Borelli, a Evelina (1862.) za Uga de Borelli. Ana Vrdoljak umrla je 1869. godine u 36. godini pri porođaju sedmog djeteta u Kninu gdje je i sahranjena. Ana je u dobi od 11 godina počela pisati domoljubne pjesme u duhu svoga vremena pod utjecajem narodne pjesme svoga rodnog kraja te svog strica fra Jerolima Luigija i oca Jure Vrdoljaka. Ana je, ne samo u Imotskoj krajini nego i u čitavoj Dalmaciji prvo dijete književnik za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Pjesnikinja Ana Vrdoljak kao jedna od prvih žena objavila je u “Zori dalmatinskoj”, književnom časopisu sa jasno naznačenim hrvatskim nacionalnim, političkim i kulturnim programom svega 6 pjesama koje se izdvajaju od ostalih iz njenog vremena, a po umjetničkoj vrijednosti (kako je napisao T. Čolak) bile bi odmah iza Preradovićevih. Nepoznati pisac o Aninim pjesmama piše:„U odnosu na ostale pjesnike njezin jezik je nešto ljepši, riječi probranije, bez obzira što upotrebljava ikavski govor, a stih joj je skladan i gibak“. Ana se potpisivala ispod svojih pjesama A. Vrdoljak Imotskinja Dalmatinka, a njene rodoljubne pjesme objavljene u Zori dalmatinskoj su: Žalba, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Cvit ljubice Dalmatinke, Dvi sestrice dvi jabuke rumene, Zora i Danica te posljednja Svim mladim Slavinkinjama, milim posestrima, u spomen ljubavi od Anice Vrdoljakove Imotskinje. Imoćani i danas pjevuše stihove iz Anine pjesme “Žalba”, a evo stihova iz pjesme “Cvit ljubice Dalmatinke”:

Procvala sam još odavne
U brdašcu i u polju,
Ne trgaj me ja te molju,
Jer kod tebe nisam stavna.
(…)
Ja sam listak slavske gore,
Prolitnja sam prva klica,
Da se zovem, znaj, Ljubica
Mai cvitak naše Zore.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".
Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".