Poklanjam Vam priču - Čitaj mi

 

 Katija Romac u svom okruženju kao Vila Pričalica

 

Knjižnica Prečko, ljeto gospodnje 2018

I opet smo zavitlali predstavu Vile Pričalice sada u osunčanoj zagrebačkoj knjižnici Prečko. Knjižnica u ogromnoj zgradurini jedne prigradske zagrebačke spavaonice. Ali kad uđete u knjižnicu , sva osunčana u bijelo ljudi tu među knjigama na tren možete naći zaborav.
Jer to je funkcija naših knjižnica… pronaći mudrost, zaborav, ljepotu među knjigama. Naši knjižničari moraju mukom mučiti da s ono mala 'đabarindi' što imaju pronaći najbolje u realnom trenutku kad slete sredstva kao rijetke ptice selice.
E, ono što me fascinira… kolika je povijest Narodnih knjižnica kod nas??? 100-njak godina. Knjižnice koje imaju od 39 članova do nekoliko tisuća kao relikviji les temps passés još uvijek egzistiraju. I to je za kapu dole. U ovom beskrupuloznom svijetu još smo preživjeli mi hramovi znanja, ljepote i drugačijeg mišljena gdje se s malom članarinom članovi otvaraju vrata znanja.
Knjižnice vi ste toliko važno… što je manja sredina to ste važnije. I neka tako ostane zauvijek.
Vaša Vila Pričalica Katija Romac

 

***

Moja mama spava, probudite je. ( Život piše priče) MI BISMO DODALI; KADA DJECA PRERANO ODRASTU

Mama je ležala na podu. Budi se, budi mama, govorio je Petar i vukao mamu za ruku. Ništa… Gledao je mamu i plakao. Zatim se digao potražio mamin telefon. Pritisnuo je mamin prst na telefon i rekao u telefon. „Siri nazovi hitnu pomoć“… i gle čuda javio se glas operatera.
„Ovdje stanica hitne pomoći kako Vam mogu pomoći.“
„Moja mama spava, probudite je“ plakao je Petar i govorio u telefon.
„A gdje stanuješ“ pitao je glas.
„Doma“ rekao je Dječarac.
„A koliko imaš godina“ pitao je glas puno toplije izgubivši profesionalni ton.
„Četiri godine“

U dispečerskom centru svi su se digli na noge. Pitali su dijete kako se zove mama, tata, nona, vrtić, grupa u vrtiću… što vidi kroz prozor, na kojem je katu … Da li je blizu park, gdje kupuje sladoled i po signalu telefona su locirali mjesto.
Ubrzo su pozvonili na vrata.
„Ja sam vatrogasac zvao si nas da probudimo tvoju mamu … otvori nam vrata i neboj se“
„Ali ja ne mogu otvoriti vrata – visoko je kvaka“
„Odmakni se od vrata mi ćemo otvoriti“

I vatrogasci su provalili vrata, pronašli mamu, probudili je i poklonili dječaku počasnu lentu njihovog Vatrogasnog društva.

Priču napisala po istinitom događaju
Katija Romac – Vila Pričalica

Nastavak slijedi.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".

***

POKLANJAM VAM PRIČU - NEKA MALA STAROST OD 93 GODINE


Tramvaj, gužva. Da si uljepšam to vrijeme čitam i nestajem u svojoj knjizi. Najednom blagi dodir po ramenu me vraća u tramvaj i pogled mi staje na starcu koji sjedi. Visok, jak, dinarski tip, gusta bijela griva i lice. Lijepi starac. Ma zamislite Tita samo da su mu obrazi potpuno izgubili čvrstoću i drhture kao hladetina.
,,Gospođo ja bih Vam se digao ali imam 93 godine, a preko puta je moj sin koji ima 64 godine i koji je bolestan. To je moj Jossso. Pametan je moj Josso, 104 pjesme zna pjevati i zna im tekst napamet, i da nije te bolesti i fakultet bi bio završio. A mati mu je umrla na porodu i otad se ja brinem o njemu. A sad idemo u drugi dio grada u LIDL da otrgnem mog Jossu od televizije.“
I dignu se oni , 2 starca bez štapa i još moj Starac majčinskom gestom obriše neku zaboravljenu mrvicu kruha sa Jossinog lica. Sišli su. Tramvaj je krenuo i ja sam ih pratila pogledom. Starac je čvrsto koračao i za ruku je vodio svoga Jossu, istom gestom kao i prije 62 godine.
Nastavak slijedi

 

Crtica iz komunikacije s Katijom...
Ljudskost, toplina to je ono što nam treba ...

Ja tako osjećam privrženost prema svijetu knjižničara ...
Vi ste lučonoše koji nosite baklju danas kroz oluju ...
Ne dajte da se ugasi ... i ako se ugasi opet ćemo je zapaliti i jaču i ljepšu i svjetliju...

Katija Romac