Fotogalerija

Danas i gotovo 90 godina prije

 

 

Snijeg 01. 03. 2018.

 ***

 Jedan od većih kulturno-turističkih projekata, Hasanginica, premijerno prikazana u Jagulovim dvorima u Imotskom, 30. srpnja 2004.,  nakon dugog niza godina. Pučko otvoreno učilište, ravnateljica dr.sc. Marija Jović. Izvedbu prve Hasanaginice kostimirala je Marija Žarak. Kostimi se danas za potrebe predstave pomno čuvaju.

Hasanaginica - Monika Pavlović Grabovac

2007. Hasanaginicu je igrala Jelena Kordić. Hasanaga- Ante Šućur

 Beg Pintorović - Stjepan Brečić

 

              

Pred ovogodišnja 42. Imotska sila prisjetimo se 28. imotskih sila, 2004. godine i premijere Hasanaginice u Jagulovim dvorima kada je Imotski doživio da se na jednoj ljetnoj predstavi nađe 800 i više posjetitelja, a da ih se oko 200 vrati jer jednostavno nije bilo mjesta.

Te 2004 god. Za mandata ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta dr. sc. Marije Jović dogodili su se i drugi značajni pomaci u kulturi Imotskoga. Pred završetkom je bila i obnova zgrade Gradske knjižnice „Don Mihovil Pavlinović“, koju je upravo ravnateljica dr. sc. Jović opsežnim elaboratom opravdala u Ministarstvu kulture te dobila izdašna financijska sredstva.

Krenimo redom…

HASANAGINICA

“Hasanaginica” je bosanska i bošnjačka usmena balada koja je nastala između 1646. i 1649., u okrilju begovske bošnjačke obitelji iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerojatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini. Prvi put je objavljena u knjizi talijanskog putopisca Alberta Fortisa “Put po Dalmaciji” u Veneciji, 1774.god. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Među ostalima, i Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), A.S. Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) prevodili su “Hasanaginicu”.

Za “Hasanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših balada svih vremena, u kojoj dominantnu ulogu igra žena s utjelovljenim osjećajem majke, odvažnosti roda gdje je ponikla ( najvjerojatnije Imotska krajina), buntovnosti, ali i dostojanstvenost, ljudska ljepota, karakter. Balada je mnogim kazališnim i filmskim redateljima bila  inspiracija.

Nakon dugog niza godina stanke,   u ljeto 2004. ondašnji imotski kazališni amateri pod redateljskom palicom poznatog splitskog redatelja Gorana Golovka, na 28. Imotskim silima usudili su se Ogrizovićevu Hasanaginicu premijerno predstaviti Imoćanima. Otvorena lijepa pozornica u dvorištu stare kamene kuće Pave Radovinovića, (poznatom još po nazivu Jagulovi dvori) kostimi koji su odisali patinom njenih vremena, savršena ozbiljnost imotskih amatera, koji su se u trenucima inspiracije pretvarali u prave profesionalce, stvorili su predivan ambijent, kojega se i dan danas sjećaju mnogi. U gledalištu, kao nikada do tada bilo je  800 i više posjetitelja, a 200 ih se  vratilo, jer jednostavno nisu imali mjesta. U prostoru Jagulovih dvora, dogodila se za Imoćane i njihove goste drama koja u sebi kao malo koja tako skladno komponira ljubav majke i žene, lomi srce junaka, razotkriva licemjerje, a u konačnici šalje poruke koje vrijede i danas, tristotinjak godina nakon nastanka svjetski poznate balade. U jednom dahu amaterska glumačka ekipa iz Imotskog u kostimima Marije Žarak odradila je vrhunski posao. Bila je to, tog 30. srpnja 2004. God. odlična izvedba, a gledatelji koji su se naprosto natiskali u svakom kutku prostranog dvorišta, nagradili su pljeskom izvođače. Lik Hasanaginice s puno senzibiliteta odigrala je prof.Monika Pavlović, Hasanagu je  briljantno odigrao Ante Šućur, Imotski kadija, bio je Stjepan Pezo, a Pintorović beg, Stjepan Brečić.  Majku od Hasanage (Umihanu),odigrala je Marija Kukulj. Njima su se u isto tako odličnoj izvedbi pridružili i mnogi sporedni likovi, statisti; Vesna Ujević, Ivana Ćosić, Ruža Šućur, Ljubomir Žužul, Ana Lešina, Ivan Lončar, Marija Todorić, Filip Grbić, Marko Sočo i Luka Maršić. Svi oni su predivni kamenčići u mozaiku imotske Hasanaginice.

 

 Danima se u Imotskom i Imotskoj krajini, ali i dalje prepričavao taj jedinstveni događaj.

Nakon 2004. godine, događaji su se samo nizali.

Nakon odlaska ravnateljice dr. sc. Jović, tek tri godine poslije, 2007. godine ponovno Hasanaginica na otvaranju ljetne kulturne manifestacije „Imotska sila“ i to u svome praprostoru, imotskoj utvrdi Topana. Baš tamo u „kuli s pendžerima“. Ovoga puta pojačanja imotskim amaterima došlo je iz Mostarskog narodnog kazališta, ali ništa značajno da bi umanjilo maestralnu izvedbu Imoćana. 

Nakon 2004. godine događaji su se samo nizali. Zahvaljujući poticajima kazalištaraca na južnim rubovima imotskog Modrog jezera, tamo gdje je po predaji i Hasanaginičin grob,  otvoren je i spomen park posvećen toj junakinji. U kamenu su postavljene ploče od neprobojnog stakla na kojima je na nekoliko svjetskih jezika prevedena kompletna balada. Rijeke znatiželjnika dolaze svaki dan, a posebno u ljetnim mjesecima vidjeti park i „oćutiti“ riječi jedne od najupečatljivijih povijesnih likova izniknulih u Imotskoj krajini

Koliko Hasaaginica intrigira i dan danas, dokaz su i „veliki“, „ozbiljni“ i „bogati“ projekti svjetskih opernih kuća i kazališta. Glazbenici, operni pjevači, glumci, redatelji, ali i cijelo vodstvo Nacionalne turske opere i baleta iz Istanbula uhvatili su se velikog projekta – premijere opere “Hasanaginica”. U povodu toga u posjet Imotskom stigli su generalni direktor tamošnje Nacionalne opere i baleta Suat Arikan, kao i redatelj opere Murat Goksu. U njihovoj pratnji bili su i poznati sarajevski dirigent, opere prof. Emir Nuhanović, ali i povjesničar i autor dviju knjiga o postanku balade, te o vremenima turske okupacije Imotske krajine, dr. Mijo Milas.

Pokretač cijeloga turskog opernog projekta prof. Emir Nuhanović pri posjeti Imotskom, kako su prenijeli ondašnji mediji, nije krio oduševljenje, obilazeći prostor, posebno stare imotske utvrde Topane, južnih obronaka Modrog jezera, gdje je, kako je prethodno i naglašeno, po predaji živjela i umrla Hasanaginica. „Ovo je predivno iskustvo – izjavio je tada prof. Emir Nuhanović. – Biti na prostoru gdje se dogodila ta predivna balada sam po sebi je događaj, a sada kada će i turski umjetnici prenijeti na scenu i ove detalje iz Imotskog, bit će sve skupa veličanstveno.

U turističkom smislu tadašnje vodstvo POU-a dalo je mjestu ogormni zamah.

 

Sama ideja turskih opernih umjetnika krenula je od profesora Nuhanovića, koji, tvrdi baladu gotovo zna napamet. “Hasanaginica” je, kazao je postavljena na kazališne daske, no uvijek se stvarao vakum. Nešto je nedostajalo. Zato je prof. Nuhanović predložio kolegama iz Istanbula, da se krene u projekt opere o Hasanaginici. Ipak, trebalo im je nešto iz iskona, iz mjesta gdje je živjela Hasanaginica, gdje se zapravo rodila prekrasna balada. I zato su umjetnici došli u Imotski. „Ovo što smo vidjeli, čuli, doživjeli, veliko je iskustvo i sada smo zapravo sklopili cijeli scenarij zajedno sa scenom. Opera se dnas već izvodi na veliko. Nismo žalili ni truda ni novca, dali smo svoje najbolje umjetnike, pjevače, glumce, poznati orkestar Nacionalne opere. Želimo da “Hasanaginica” bude nešto što ćemo prezentirati ne samo turskom narodu, nego i Europi, kazali su tada.

 

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerovatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena, kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841), samo su neki velikani književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić.

Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se najvjerovatnije dešava između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka.[2]

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".

Njeno srce nije moglo više izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirote!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno desilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

  • Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)
  • Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
  • beg Pintorović, brat Fatime Arapović.

Također postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti, ili barem pretpostavka kako je baladu mogla napisati jedino žena zbog siline  opisanih majčinskih osjećaja.

 

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;

 

nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

 

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"

 

Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.

 

Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"

 

I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"

 

Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.

 

Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

 

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.

 

Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"

 

Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.

 

Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"

 

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"

 

Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

 

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.

 

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"

 

Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!

Fotografije

Interliber 40. putUlaz upute (1)Ulaz upute (2)Raspored izlagača u 5. paviljonu (2)Raspored izlagača u 6. paviljonu (1)Noć knjige 2017 (1)Naslovnica knjige, Marija Jović