Fotogalerija

Snijeg 01. 03. 2018.

 ***

 Jedan od većih kulturno-turističkih projekata, Hasanginica, premijerno prikazana u Jagulovim dvorima u Imotskom, 30. srpnja 2004.,  nakon dugog niza godina. Pučko otvoreno učilište, ravnateljica dr.sc. Marija Jović. Izvedbu prve Hasanaginice kostimirala je Marija Žarak. Kostimi se danas za potrebe predstave pomno čuvaju.

Hasanaginica - Monika Pavlović Grabovac

2007. Hasanaginicu je igrala Jelena Kordić. Hasanaga- Ante Šućur

 Beg Pintorović - Stjepan Brečić

 

              

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine, koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka, i vjerovatno se prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji. Od tog trenutka počeli su se nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena, kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841), samo su neki velikani književnosti koji su prevodili Hasanaginicu. Za nju se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je potpisao Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona Sarajevske opere Amila Bakšić.

Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida", kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa dvora.

To se najvjerovatnije dešava između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz tog braka.[2]

Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Tada se primjećuje Hasan-agina surovost kad doziva djecu, "sirotice svoje, koje majka neće ni da pogleda".

Njeno srce nije moglo više izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirote!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno desilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

  • Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu dolje)
  • Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
  • beg Pintorović, brat Fatime Arapović.

Također postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.

Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost ne bi trebala isključiti, ili barem pretpostavka kako je baladu mogla napisati jedino žena zbog siline  opisanih majčinskih osjećaja.

 

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;

 

nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

 

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"

 

Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.

 

Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"

 

I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"

 

Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.

 

Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

 

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.

 

Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"

 

Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.

 

Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"

 

Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"

 

Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

 

Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.

 

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"

 

Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!

Fotografije

Interliber 40. putUlaz upute (1)Ulaz upute (2)Raspored izlagača u 5. paviljonu (2)Raspored izlagača u 6. paviljonu (1)Noć knjige 2017 (1)Naslovnica knjige, Marija Jović