POEZIJA

AKO Rudyard Kipling

Ako možeš ostati miran kad na tvom putu

Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe…

Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,

Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja…

Ako ne lažeš kad čuješ laži, Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,

Ako se ne praviš suviše dobar, Niti govoriš mudro…

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;

Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste…

Ako znaš primati pobjedu i poraz, Primati jednako jedno i drugo…

Ako možeš podnijeti da tvoju istinu Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale…

Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke…

Ako možeš skupiti sva svoja dobra I staviti ih na kocku, sve odjednom,

I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,

Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh…

Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće

Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,

I ako ustraješ kada sve zastane,

Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro…

” Ako se usred gomile ne ponosiš I ne smatraš se herojem

ako se družiš s velikima, Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,

Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše…

Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života, I svakog trenutka ideš pravim putem

– Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago, Jer bit ćeš čovjek, sine moj! 

 

Jesi´l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu.

I da ideš svaki čas na cestu

usvom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom,

Da što prije pobjegnem od jada.

I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi:

Odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu,

I ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.

 

1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)

 

Dažd- Tin Ujević

U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.

Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.

A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.

Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.

I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.

A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.

Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.

A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.

Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.

Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.

Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.

A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -

A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.

Grič, 1920.

 

Nepovratna pesma MIROSLAV MIKA ANTIĆ

Nikad nemoj da se vraćaš, kad već jednom u svet kreneš.

Nemoj da mi nešto petljaš. Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bežim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce,stare staze,stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možes srce dati.

Al' ako se ikad vratiš, moraš znati tu ćeš stat iI ostati.

Očima se u svet trči. Glavom rije mlako veče.

Od reke se dete uči ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija, opasno je kao metak da u tebi večno klija i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren nisi stvoren.

Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri, stisni srce i zažmuri.

Al' kad pođeš - nemoj stati. Mahni rukom. I odjuri.

Ko zna kud ćeš. Ko zna zašto. Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje, kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja, opasno je kao metak da u tebi večno kunja i muči se tvoj početak.

Ti si uvek krilat bio, samo si zaboravio. Zato leti. Sanjaj. Trči.

Stvaraj zoru kad je veče. Nek' od tebe život uči da se peni i da teče.

Budi takvo neko čudo što ne ume ništa malo, pa kad kreneš - kreni ludo, ustreptalo, radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatiš, il' sve teško, gorko platiš, uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratiš.

 

Kada veliki umjetnici udruže snage, i u popularnoj pjesmi nastaje poezija

Pjesma je svojevrsna opomena...

 

SREĆA - Oliver i Gibonni

Sreća, da sam slobodan od želja
I više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti

Sreća, niti ima niti treba
K'o će me očarati, pa me razočarati

Našao sam mir na slobodi
U praznoj postelji i hladnoj sobi
I kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Sad sam slobodan od želja
I nema smisla sanjati
Na ljude se oslanjati

Sreća, držat će mi leđa
Sad imam život i svoju slobodu
I imam druge koje dođu i odu

Našao sam mir na slobodi
U tuđoj postelji i tuđoj sobi
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti
Sreća

 

 

Hvala I. Š.

 

ČISTIM SVOJ ŽIVOT - Arsen Dedić

 

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće

kada se nada budi, i kad je blago veče

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,

kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,

malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život od prividnog svijeta,

od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, to hrđa je

i tmina, i osta'ću bez ičeg al' bolja je tišina...

 

JEDNE NOĆI - Dobriša Cesarić

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Predjesenji dan

Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.

Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.

To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.

Dobriša Cesarić