POEZIJA

 
 

ČEKAJ ME Konstantin Simonov

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekati

i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu

nek piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek kaže tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.

Fotografija Gradska knjižnica "Don Mihovil Pavlinović".
 

Elegija Antun Gustav Matoš (1912.)

Dolje usko, a široko gore —
Vi već znate, to je nova moda,
Prije se je u širinu išlo,
Sad je moda da se sitno hoda:
Desit će se mnogoj mladoj guski
Da će pasti zbog žipona uskih.

Kad je sklisko, netko mora pasti,
Graciozno pasti je u modi;
Zato pazi kad se rodlaš, jer bi
Kakva graba mogla da ti škodi:
Opasno je i na hrpi snijega,
Kad je blizu opasan kolega.

Ne znam jesu l' krive nove mode
što se dečki slabo žene danas,
Mladi ljudi danas svašta vole,
Ali bogme slabo mare za nas,
Govoreći da su samo bene,
Što se danas, na skupoći, žene.

Blago onom kom je sudba slijepa
Punu kesu i bogatstvo dala.
Kad si fina, odgojena, lijepa,
No kad nemaš dosta kapitala,
Ostat ćeš na rosi, jer tek bene
Uzimaju bez miraza žene.

A muškarci? Koji štogod vrijede
Obično su "švarc" i bez filira,
Drugi opet, tikvice nad vodom,
Igraju se lažnih kavalira,
Pa ih ko žurnale naše plijene
Karte, krčme, dugovi i žene.

Civilisti obično se drže
Kao kakvi budući ministri,
Ne znajući da mi dobro znamo
Da su sasvim obični filistri
Što u brak tek onda pasti znadu
želudac kad pokvaren imadu.

Kauciju jer traže oficiri,
Misle da su vrlo — vrlo skupi,
Kao da je ljubav funta mesa
Što se može novcima da kupi.
Ne daj bože da si novcem skupim
Danas-sutra oficira kupim.

Kada gledam kako stvari stoje
Kritično u svakom smislu danas,
Moram reći svakako da zlo je
Za muškarce, a još gore za nas,
Pa bih htjela ja u kloštar iti
Kad ne mogu srednjeg spola biti.

Dolje usko, a široko gore,
Uski žipon sad je moda fina,
No i tome brzo kraj će biti,
I u modu doć će krinolina,
Pa će balon postat gospodična
Što je sada kišobranu slična.

 

POBOŽAN ČOVJEK Ivan Kordić

Koja zadaća moja je,
Bože blagi?!

Zar samo da druge ljubim, ljubim
i ponizan budem?

S puta svakom da skrenem?

Osamim da se, ostrvima?

Ne gledam travu, cvijet
Ženu, napokon?

Čemu, što stvorio si ga
Taj svijet?

 

MORE Josip Pupačić
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

 
 
 

Dobriša Cesarić Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

 

OPORUKA O VUKOVIMA Anđelko Vuletić


Ne napadajte mi,
ne grdite mi vukove,
nisu oni kao mi!-opominjao je na samrtnom
času gospodar planine i gornjih predjela.

Cijeli svoj ljudski vijek slušam njihovo gladno,
njihovo žalobno zavijanje (krvožedno zavijanje!),

pamtim njihove krvave tragove u snijegu,
znam njihovo umiranje u bešćutnim vrletima,
nagledao sam se gladnih vučjih očiju,
naslušao se škljocanja i škripanja njihovih
žestokih očnjaka, ali-vuk na vuku ni u (ledenoj!) gori neće,

a ja sam se-i u svakidašnjoj priči, i u toplom domu i u
planinskoj pustinji, i gladan i
pun obijesti-sve kap po kap, na slamku (sad to priznajem!),
krijepio crvenim zrncima svoje braće, i zavijao i
veselio se, nakon toga, tako da su se i gorske stijene
potresale od moje naslade, od moga veselja.

Ne grdite mi vukove-kažem vam,ponavljao je
i preklinjao
gospodar planine i cijelog gorja, na dan svog odlaska,
na dan svog oproštaja od krvožednog vučjeg čopora i od
skrušene svoje braće. Nisu oni...Nisu oni kao mi!

Vukovi žderu da bi živjeli, a mi se proždiremo
i ubijamo,
tek onako,
iz igre ili iz dosade, ili
iz puke osvete, jer-ja sam, ovdje,
u ovom gorju, godinama bio svjedokom i čovjeku
i vuku:
vuk je tu kod kuće, a čovjek krvožedno
lupa na njegova vrata.

ne gubite duše, ne govorite usilu Bogu:nisu vukovi kao mi.

 

USPAVANKA IZ KRIVODOLA Tin Ujević

...I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.

Preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao....
...Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I
snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru...

 

ŽENE MEĐU KRALJICAMA

Tin Ujević

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

 

Sjaj u travi (William Wordsworth), 21. ožujak, Svjetski dan poezije

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Svjetski dan poezije: World Poetry Day, UNESCO je proglasio 21. ožujka 1999. godine s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je kako treba odavati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i međunarodnim poetskim pokretima.

MUJEZIN
Sunce žarko sjeda
I skoro će sjest;
Stalna na tom svijetu
Samo mijena jest!...

Petar Preradovic (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), bio je general hrvatski pjesnik i prevoditelj. Jedan je od najplodnijih i najcjenjenijih književnika hrvatske književnosti svoga doba. Ubraja se u najznačajnije pjesnike hrvatskoga romantizma

Djevojčici mjesto igračke

„Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.

Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.“

(„Djevojčici mjesto igračke“)

Čitajući stihove jedne od najljepših pjesama o čaroliji djetinjstva, prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša.

Antun Gustav Matoš preminuo je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu.

 

JA NE VOLIM Vladimir Visocki


Ja ne volim fatalni ishod
Od života se nikad ne umaram,
Ne volim nijedno godišnje doba
Kad svoje pjesme ne pjevam.
Ne volim otvoreni cinizam
I ne vjerujem u zanos, i još
Ne volim kad mi netko čita pisma
Gledajući preko moga ramena.
Ne volim ništa polovično,
Ili kad netko prekida riječ.
Ne volim kad pucaju u leđa
Niti iz neposredne blizine.
Mrzim “verzije događaja”,
I crva sumnje, i žalac slave,
I kad se ide namjerno uz dlaku,
Ili namjerno željezom po staklu.
Mrzim nadmoćno samopouzdanje
Više nego kad kočnice otkažu.
Žalim što je “čast” zaboravljena riječ,
I što se cijeni ogovaranje iza leđa.
Kada ugledam slomljena krila,
Tad nisam tužan, a nije ni čudo:
Ja ne volim ni nasilje ni slabost,
Samo mi je žao raspetog Krista.
Ne volim ni sebe kad sam kukavica,
I ne mogu da trpim kad nevine biju.
Ne volim kad mi zaviruju u dušu,
A još manje kad u nju pljuju.
Ne volim ni cirkuske arene,
Gdje se milijun mijenja za rublju,
Iako su pred nama velike promjene,
Ja to nikada voljeti neću!
Iako su pred nama velike promjene,
Ja to nikada voljeti neću!

 

Enes Kišević
"Oporuka"

Kćeri i sinovi moji,
ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
Spomenite se pri objedu
da će još netko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih i za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.
I kad padate u blato
padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je u vodi donijela.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.
Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.
Dotičite svoje riječi rukama.
Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro njoj i ljudima.
Spomenite se
da ste iz ništa došli
da se u ništa vraćate
i da ništa dragocjenije nije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.
I ne žalite za mnom
Žalite za mojim neznanjem
Dosta me je zemlja hranila
sad vrijeme je da ja hranim nju.

 

Pismo majci (Sergej Jesenjin)

Jesi´l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu.

I da ideš svaki čas na cestu

usvom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom,

Da što prije pobjegnem od jada.

I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi:

Odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu,

I ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.

 

1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)

 

Dažd- Tin Ujević

U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.

Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.

A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.

Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.

I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.

A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.

Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.

A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.

Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.

Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.

Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.

A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -

A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.

Grič, 1920.

 

Nepovratna pesma MIROSLAV MIKA ANTIĆ

Nikad nemoj da se vraćaš, kad već jednom u svet kreneš.

Nemoj da mi nešto petljaš. Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bežim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Šta ti znači staro sunce,stare staze,stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati.

Tu je ono čemu možes srce dati.

Al' ako se ikad vratiš, moraš znati tu ćeš stat iI ostati.

Očima se u svet trči. Glavom rije mlako veče.

Od reke se dete uči ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija, opasno je kao metak da u tebi večno klija i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren nisi stvoren.

Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri, stisni srce i zažmuri.

Al' kad pođeš - nemoj stati. Mahni rukom. I odjuri.

Ko zna kud ćeš. Ko zna zašto. Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje, kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja, opasno je kao metak da u tebi večno kunja i muči se tvoj početak.

Ti si uvek krilat bio, samo si zaboravio. Zato leti. Sanjaj. Trči.

Stvaraj zoru kad je veče. Nek' od tebe život uči da se peni i da teče.

Budi takvo neko čudo što ne ume ništa malo, pa kad kreneš - kreni ludo, ustreptalo, radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatiš, il' sve teško, gorko platiš, uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratiš.

 

Kada veliki umjetnici udruže snage, i u popularnoj pjesmi nastaje poezija

Pjesma je svojevrsna opomena...

 

Milo me pogledala zemlja PETAR GUDELJ

Ožiljak između kažiprsta i srednjaka na mojoj lijevoj šaci. No-

sim ga od svoje osme. Trag jednog kućnog noža s nakovnja Ma-

tana Nogala s Velima.

 

Kovački nož s drvenom ručicom, oštar i težak, davno se izlizao,

istanjio, pozobala ga rđa, a njegov se ujed između članaka na mo-

joj lijevoj šaci još bijeli. I bijelit će se dok se, kao i nož, ne prospe

u zemlju. Dok rana ne nađe svoj nož. Nož svoju ranu.

 

Bilo rano proljeće, kasno popodne: u našim Dračama proli-

stali i procvjetali kljeni. Ti sam u kući. U tebi tvoj vuk. Gladan

Mesa.

 

U konobi o gredi visio pršut. Bio pršut, sad kost. Pri kosti, pri

obišenjaku, ostao dlan čekinjave kože i žila. Ostao neodoljivi mi-

ris pršuta.

 

Zgrabio kost i nož i kao pas, kao vuk, pobjegao u Drače, me-

đu kljene, kveljati i glodati kost. Udisati miris.

 

Po glatkoj svinjskoj butnoj kosti poleti oštar kovački nož i svrši

među člancima moje lijeve šake. Pljusnu krv.

 

Ja zajaučem iz svega glasa. Kao što je jaukalo prase kad su ga

klali.

 

Dotrčala Mila Asanovića, djevojka najmilijeg pogleda u mom

životu. Puljizova: to popodne bila u svoje sestre, u Dragovića.

 

Smirivala me, vezala ruku, zaustavljala krv. Mirisala djevojač-

ki, govorila mi:

- Dragi, dragi moj!

 

Prvi put, od nje, čuo tu riječ.

 

Udala se te godine na Sebišinu. Za Agarića. Stara Agara, baba

ili prababa njezina muža, imala sto godina.

 

Umrla pri prvom porođaju. Rodila i ostavila sina. U zemlju

odnijela najmiliji ženski pogled moga života.

 

Milo me pogledala zemlja.

 

SREĆA - Oliver i Gibonni

Sreća, da sam slobodan od želja
I više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti

Sreća, niti ima niti treba
K'o će me očarati, pa me razočarati

Našao sam mir na slobodi
U praznoj postelji i hladnoj sobi
I kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Sad sam slobodan od želja
I nema smisla sanjati
Na ljude se oslanjati

Sreća, držat će mi leđa
Sad imam život i svoju slobodu
I imam druge koje dođu i odu

Našao sam mir na slobodi
U tuđoj postelji i tuđoj sobi
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Našao sam mir na drugoj strani
Nemam osjećaj da netko fali
Kako to opisati?
Ne mogu od sreće disati

Više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti
Sreća

 

 

Hvala I. Š.

 

ČISTIM SVOJ ŽIVOT - Arsen Dedić

 

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari

čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, petkom odvoze smeće

kada se nada budi, i kad je blago veče

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život od onih šupljih ljudi,

kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme,

malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život od prividnog svijeta,

od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta

 

Gdje li sam ih kupio?

Gdje sam ih sakupio?

 

Čistim svoj život, to hrđa je

i tmina, i osta'ću bez ičeg al' bolja je tišina...

 

JEDNE NOĆI - Dobriša Cesarić

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Predjesenji dan

Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.

Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.

To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari -ti uglari-
Prašinu ljeta s peći brišu.

Dobriša Cesarić